Genetski faktori

Određene osobe su genetički osetljive na razvoj autoimunih bolesti. Ova osetljivost je povezana sa većim brojem gena ili  udruženo sa drugim faktorima rizika. Zato pri proučavanju uticaja genetičkog faktora na pojavu autoimunih bolesti ne treba gledati samo na gene, već i na to kako se oni integrišu s ambijentom (u kojem deluju različiti ambijentalni štetni faktori). [3] Genetska predispozicija pojedinaca se ne razvija uvek u autoimune bolesti.
Smatra se da postoje tri glavne grupe gena koje igraju glavnu ulogu u nastanku mnogih autoimunih bolesti. Ti geni se odnose na:

  • Imunoglobuline
  • receptore T-ćelija
  • Glavni histokompatibilni kompleks (MHC)

Prva dva faktora, koja su uključena u prepoznavanje antigena, stalno su promjenjiva i podložna rekombinacijama. Ove varijacije omogućavaju imunom sistemu da odgovori na vrlo široku grupu „napadača“, ali takođe može dovesti do uvećane sposobnosti limfocita, samoreaktivnosti.
Naučnici poput engl. H. McDevitt, G. Nepom, J. Bell i J. Todd izneli su čvrste dokaze da su određeni glavni histokompatibilni kompleksi (MHC) alotipovi klase II značajno povezani sa sledećim autoimunim bolestima:

  1. HLA DR2, je u izraženo pozitivnoj korelaciji sa sistemskim eritemskim lupusom, narkolepsijom [4] i multiple sklerozom, a u negativnoj korelira s DM tip 1.
  2. HLA DR3 je u velikoj korelaciji sa Sjogrenovim sindromom, miastenijom gravis,SLE,DM tip 1.
  3. HLA DR4 je u korelaciji sa pojavom reumatoidnog artritisa, dijabetesom tip 1, i pemfigus vulgaris.

Manje korelacije postoje sa MHC molekulom razreda I. Najistaknutija je povezanost između HLA B27 i ankilozirajućeg spondilitisa. Korelacije mogu postojati i između polimorfizma unutar klase II HLA promotera i autoimunih bolesti.

Pol
Značajno više oboljevaju  žene od AI.

[table id=1 /]